U životnoj borbi pjesnik je Ismet Žunić, od sarajevskih naukovanja do tiskanja u zagrebačkim časopisima,
nadahnut uvijek Kur'anskim porukama ispisao svoja, odvažnom borbom proživljena, iskustva.
Ne bježeći od te grube stvarnosti on je iz strofe u  strofu, iz poruke u poruku strpljivo gradio svoj književni
svijet ostavivši nam i mnoštvo etnoloških, kulturalnih, filoloških svjedočanstava toga grubog i nasilnog vremena otežalog od gladi, duhovne bijede, mržnje, krvavih ratnih sukoba. Strašnog vremena u kojem je (pre)živio – sanjajući: sklonivši se u stihove i priče!
Rasute rime njegovog traumatskog i duboko humanog, iskrenog iskustva iz vremena zločina, zahvaljujući brojnim suradnicima Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu ipak, evo, zasvijetliše zorom kojoj se Žunić nadao.

/ “Na dlanima toplim
svoju dušu nosi(m)” /

u “ozvijezdanom čistom nebu
našijeh srdaca!”