Na tragu filma Angeline Jolie: U zemlji krvi i meda / In the Land of Blood and Honey

Autor:  Dr. Senadin Lavić

Ono što se dogodilo s djelom Ive Andrića poslije njegove smrti igra je nepredvidljivih  tokova svijeta pred kojima se čovjek osjeća nemoćno. Slične tokove dijele  balkanski narodi koji u ratovima i krvi sanjaju vlastitu slobodu, a da bi po prestanku ratova njihovu sudbinu bitno odredile velike sile svojim interesima. Bez obzira što mislimo da sve možemo podvesti pod racionalne standarde interpretacije ili procjenjivanja, ipak preostaje nešto što se uporno otima našim „objektivnim“ objašnjenjima i nepovratno klizi iz naših grabežljivih ruku. Ovu racionalističku naivnost dijele historičari, politolozi, antropolozi i tradicionalni filozofi. U takvoj nemoći evropska moderna je udarila u strašnu prepreku koja izaziva noćnu moru zbog gubitka izvjesnosti. Pisac od ugleda, Ivo Andrić, bosanski sin, zasigurno nije ni sanjao da će poslužiti velikosrpskim ideolozima da njime odstrijeljuju  mrske Turke zbog neke davne bitke iz 1389. na kojoj su napravili temeljni srpski mit. Ako se književno djelo koristi za političke ciljeve koji uključuju osvajačke ratove i zločine, onda je to nasilje nad našim nobelovcem. Zagovornici ovakve interpretacije jednog književnog djela vrše siledžijsko privođenje Andrićeve književnosti svojoj  velikosrpskoj ideologiji. Njegove literarne opise uzimaju kao da se radi o utvrđenim znanstvenim istinama. Andrić je u toj velikosrpskoj matrici junak iz kosovskog mita koji listom tamani neprijatelje golemim buzdohanom i uzdiže se do svetosavskog neba gdje ga čeka knez Lazar da nazdrave uz pehar rujnog vina. Naravno, ova slika iz časa u čas muti historijski vidik.

Korištenje umjetnosti od strane politike nije započelo sa velikosrpskim instrumentaliziranjem Andrićevog djela u kojem su „veliki interpretatori“ pronašli argumentaciju za vlastite religijske, etničke i nacionalne projekte. Da bi u balkanskom prostoru nacija održala svoju atemporalnost – a to uključuje poimanje nacije, ustvari naroda ili etnije koji hoće da ogradi svoje parče svijeta, kao vječne i uvijek prisutne ili, kako Maria Todorova govori, pristupanje naciji kao nečemu što je organsko i što traje od prastarih vremena – potrebno je žrtvovati, ubijati, ratovati, voditi tzv. svete ratove i osvete  da bi se na taj način kao uronilo iza ovosvjetovne prolaznosti u carstvo istine. Dakle, nacionalizam je jedna vrsta religijske svijesti. Nacionalizam, s druge strane, kao „bog modernosti“ u balkanskoj krčim, zloupotrebljava bez ostatka sve što mu dolazi do ruke. Podsjeća na dangubu koja se ušunjala na ozbiljnu predstavu života i onako neotesano i neodgovorno izazvala opći užas. I nigdje taj duh nacionalističke isključivosti, čini se, kao ovdje nije tako bez milosti i tako barbarski. Andrić je njegova kolateralna šteta! Nije ni slutio da će jednoga dana biti bačen u kaljugu balkanskog palanačkog velikosrpstva kao najstravičnijeg izraza izgubljenosti jedne kulture.

Socijalni i kulturno-povijesni kontekst zločina nad Bošnjacim devedesetih godina prošlog stoljeća, podrazumijeva elemente duhovnosti naroda koji napada i naroda koji se brani (Esad Ćimić). U sklopu srpskog naroda pokazuje se kuda vodi zloupotreba i nekontrolirano djelovanje religije na jednu kulturu. O tome filozofski inspirativno piše Jacob Burckhardt u knjizi Weltgeschichtliche Betrachtungen. On kaže da bi svaka religija, kad bi je pustili da radi šta hoće, natjerala državu i kulturu da joj potpuno služe. U velikosrpskom barbarastvu i svetosavlju može se govoriti o reduciranom sadržaju koji se prelio u „primitivni mentalitet i zgrušao u obličju religije ponižene svetosvaljem“, kako to uočava Ćimić u knjizi Iskušenja zajedništva. Na toj osnovici pravoslavlje je kod Srba, transformirano u svetosavlje, postalo jedna neartikulirana i kruta ideologija koja je napustila određenje religije kao ljubavi prema Bogu. Ljubav je zamijenjena mržnjom i žudnjom za osvetom. U ljudima svetosavske tradicije, između ostalog, nabrekla je neugasla čežnja, prema Ćimićevom uvidu, „da se šire ubijajući, osvajajući, uništavajući i silujući“. Velikosrpski ideolozi nikada nisu željeli razumjeti kako je jedan stari evropski narod, Bošnjaci, mogao prihvatiti islam i ostati odani muslimani. Oni su to smatrali izdajom i tu počinje trajna mržnja, njegoševska mržnja u kojoj „zaudara zemlja Muhamedom“. Tu počinje veliko zlo i proizvođenje neprijeatelja. A neprijatelji su muslimani/Bošnjaci. Njima se prigovara da su, kao jedan od slavenskih naroda, izdali „pradedovsku veru“. Hasan, lik iz romana Mehmeda Meše Selimovića Derviš i smrt, kazuje da su Muslimani/Bošnjaci najzamršeniji narod, da su stali na pola puta, zabezeknuti, da ne mogu više nikud, da su ortrgnuti, da se stide zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, da neće da gledaju unazad a nemaju kuda  naprijed. Ovo je literarni odjek drame jednog naroda naspram njihove neprijateljske ideologije koja je nastojala „nacionalizirati“ Muslimane/Bošnjake u dvadesetom stoljeću. Selimović, zapravo,  umjetnički oslikava nespokojstva, to strašno iskustvo da Muslimani/Bošnjaci nose egzistencijalnu strepnju pred nagoviještenim zločinima.

Poštovani,


obraćam Vam se s molbom da podržite Zemaljski muzej BiH u Sarajevu kako bi mogao nastaviti tradiciju i rad duge 130 godina.
Naime, 28.12.2012, u 11h, u prostorijama Zemaljskog muzeja bit će održana konferencija za štampu. Pri tom će biti govora o budućnosti ove ustanove, koja je prilično nesigurna. Muzej treba za godišnji budget 850.000 KM tj. ca. 425.000 Eura. Taj novac ne dolazi muzeju što pokazuje neodgovornost entiteta, kantona i države.

Naravno da je svima poznata situacija u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina. Pa ipak, Zemaljski muzej u Sarajevu predstavlja značajnu kulturnu i istorijsku ulogu narodima u BiH. Ova ustanova je pri tom jedna od najvažnijih kulturnih i istorijskih objekata zapadnog Balkana. Zato ne bismo smjeli dopustiti da Zemaljski muzej u Sarajevu postane žrtva neodgovornosti pojedinaca i grupa, inače odgovornih za njegovo financiranje.

Zato Vas molim da reagujte i dajte podršku ovom muzeju i njegovim radnicima, tako što ćete dići glas protiv njegova zatvaranja. Vaš glas zajedno s nama bi mogao natjerati odgovorne da odvoje potrebnu sumu novca za održavanje muzeja. Učinimo sve kako bi Zemaljski muzej mogao nastaviti svoju tradiciju i rad i u 2012 godini. Ono lijepo u životu treba da opstane!

Zahvaljujem se unaprijed.


Link za protest: http://www.facebook.com/events/297953093580993/


Srdačan pozdrav i Sretna Nova 2012 godina,

Uprava CB-a

Više od pola miliona građana Bosne i Hercegovine konačno može odahnuti jer su prestali strahovati da bi od 1. januara 2013. mogli izgubiti, odnosno ostati bez bh. državljanstva.
Omogućeno je to odlukom Ustavnog suda BiH koji je prošlog petka, odlučujući po apelaciji člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, proglasio neustavnim članove 17. i 39. Zakona o državljanstvu BiH.
Naloženo je Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od šest mjeseci od donošenja odluke uskladi odredbe Zakona o državljanstvu BiH sa Ustavom BiH, što znači da to mora biti učinjeno najkasnije do sredine marta 2012.

Poštovani,


kako je presuda od 6.9.2011. u predmetu protiv generala Momčila Peršića, koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, tj. najviši oficir u Vojsci Jugoslavije, cija se komanda nalazila u Beogradu, prva koju je Medjunarodni sud donio u predmetu protiv nekog zvanicnika Savezne Republike Jugoslavije za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, preporučujemo čitanje sažetka ove izuzetno vazne presude.

................................................................................................................................

Sledeću analizu i zaključke donela je većina sudija u Pretresnom veću uz protivno
mišljenje sudije Molotoa. Većina je zaključila da su zločini bili neraskidivo povezani sa
ratnom strategijom i ciljevima VRS. VRS redovito nije pravila nikakvu razliku između
civilnih i vojnih ciljeva. U stvari, gađanje civila bosanskih Muslimana bila je regularna
praksa VRS. Zločine koji se terete u ovom predmetu nisu počinili neki odmetnuti vojnici
koji su samostalno delovali. Ne, ti su zločini deo duge kampanje koju su nadgledali najviši
oficiri VRS na platnom spisku Vojske Jugoslavije, uključujući generala Mladića.

General Perišić nije optužen za pomaganje Vojsci Republike Srpske da ratuje per
se, no u strategiji VRS nije postojala jasna razlika između vojnog ratovanja protiv trupa
bosanskih Muslimana i napada na civile bosanske Muslimane. General Perišić se stalno
služio svojim ovlašćenjima kako bi pružio logističku i kadrovsku pomoć koja je VRS
omogućila da vodi rat za koji je on znao da obuhvata i sistematsko vršenje zločina nad
muslimanskim civilima.